Nestala u plamenu
Postoji stoljećima. Rušen je i gažen, vrijeđan i ranjavan, ali se uvijek podizao iz pepela i dima, hoće li i ovaj put…
Velika Kladuša se uvijek nalazila na razmeđu svjetova. Krajnja granica istoka, krajnja granica zapada. Ovdje su oduvijek sijevale munje i grmjeli gromovi, a ljudi su gledali u nebo. „Neba mi“, tako se zaklinju Krajišnici. I zato nam se čini da se ovdje nebo bori za prevlast.
Stari grad, srce i duša našeg grada. O njemu se uvijek pričalo i nadugo i naširoko. Uvijek je svojom ljepotom, plijenio pažnju svih nas. A sada, ništa više nije isto kao prije. Ovdje se svašta preturilo preko glave. I danas, borba traje. Zlo su mu monogi radili i rade.
Svi smo umorni. Umorno je i žuto Sunce.
Umoran je i plavi cvjetić u travi.Uvehnuo je.
Umorna je i zvijeda na nebu.
Ljudi su postali zli.
Kuće su napuštene.
Putevi su zarasli.
Presušio je potok.
Uspavani su dimnjaci.
Ovdje, svaka duša, ima bar po jednu tugu, ugašenu sreću ili slomljenu iluziju, ovdje se pokušava zakopati prošlost, ali se u tome ne uspijeva.
Bilo bi lijepo da svakog putnika, put nanese u Veliku Kladušu, pa da vidi i čuje šta je sve ona prošla, šta ju je sve zadesilo, koliko je puta ranjena, koliko puta je krvarila, a evo je, i danas, postoji. Redaju se kalendari sjećanja. Gledam u prošlost sramežljivim očima. Prošlost se ponavlja. Stari grad u plamenu. Kula u plamenu. Suze. Slijepi uzdah. Ondje gdje je gorio plamen, sada steže srce i dušu. Nebrojno puta, kroz svoju dugu historiju, Kladuša se po ko zna koji put obnavlja na svojim ruševinama i zgarištima, jer sticajem okolnosti, uvijek je bila mjesto okršaja. Bilo kao granično područje kršćanskog svijeta, bilo kao rt nekoć silnog Otomanskog carstva, bilo kao oaza partizanske slobode, bilo kao primjer privrednog čuda 70-ih i 80-ih, bilo kao srce življenja opkoljeno nepravdama u najnovijoj ratnoj historiji, bilo kao povratnik pokušaja traženja jedinog izlaza, poštenijeg i pravednog života za ljude koji su voljeli i željeli ići naprijed, a najčešće im nisu dali.
Biti Krajišnik u davna vremena, značilo je imati brza konja, i britak mač. Ovaj kraj je bio stalno mjesto sudaranja, zalijetanja, neprijateljskih pobuna, ali s druge strane i hajdučije, i junaštva. O tom vremenu kad se odlučivalo po zakonu sablje, borili su se najpoznatiji junaci naših narodnih pjesama. Nekadašnji epski junaci, čuvari historije, uspomena i tradicije, poput Muje i Halila Hrnjice i dr., nisu ovaj put odbranili magičnu kulu, magični stari grad. Vatra, nije progutala samo kulu, progutala je i dio nas, dio naših uspomena.Plakalo se tog dana, nestankom kule, nestao je i dio našeg djetinjstva, odrastanja. Iako spaljen, po ko zna koji put, Stari grad gordo stoji na crti vremena i svjedoči o svemu što se desilo poput neumornog vojnika na straži koji, kad bi samo na čas trepnuo, znao da je to njegov kraj. Zato, kladuška kula stoji i ne trepće ni pod gromom, ni plamenom, čuva vremensku stražu i pazi na krajiški ponos.
Mirela Salkić
