Autor „Emine“, jedne od naših najemotivnijih pjesama, živio je kratko, samo 56 godina
Kada se 100 godina nakon smrti pjesnika njegovi stihovi pjevaju istim intenzitetom kao u vrijeme nastanka, onda je nesumnjivo riječ o istinskom velikanu našeg podneblja. Pjesme jednog od najboljih bosanskohercegovačkih književnika i akademika Alekse Šantića, melanholičnog sanjara i prkosnog lirika, dokaz su da prave vrijednosti ne prolaze, da su svevremenske i da će im se diviti još mnoge generacije poslije nas.
Šantić je živio kratko, samo 56 godina. Preminuo je 2. februara 1924. godine, usljed teške, u to vrijeme neizlječive bolesti – tuberkuloze, ali je ostavio vječni pečat u svojim pjesmama. Pisao ih je ispovjednim tonom, opisujući svoju intimu, usamljenost, neostvarenu ljubav, promašenost života… U njima je nalazio lijek i utjehu, blažio tugu, za njega su one bile „trunak raja“ i „slatko piće“.
Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, u trgovačkoj porodici, pa je logičan slijed bio da i on završi trgovačku školu, prvo u Trstu, a potom u Ljubljani. Nakon završene škole vratio se u svoj Mostar i, uprkos protivljenju porodice, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“… U aprilu 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokreće i uređuje časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“.
U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i optuživan zbog svojih patriotskih pjesama, poput: “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”, u kojima su jaki motivi saosjećanja s patnjom i stradanjem socijalno i nacionalno obespravljenog bosanskohercegovačkog naroda.
Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat’ kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije. (Ostajte ovdje)
Utjecaj sevdalinke
Prva Aleksina mladalačka, ali i najveća životna ljubav bila je Anka Tomlinović, kojoj je posvetio brojne pjesme, no, njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme, jer mu je njegova pravoslavna porodica zabranila da se oženi djevojkom katoličke vjere. Popustio je pod pritiskom porodice i rastao se od Anke, zbog čega je kasnije mnogo žalio i bio razočaran sobom, smatravši se velikim kukavicom.
Šantić je kasnije zavolio Mostarku Zorku Šola, ali ga je i ona napustila, slomivši pjesnikovo već napuklo srce i pojačavši njegovu tugu. Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje su se rodili najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojima se osjeća i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje.
Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina. (Emina)
Kada čitamo ove stihove, kao da čujemo melodični glas našeg poznatog sevdalije Himze Polovine, koji je svojom bravuroznom izvedbom „Eminu“ proslavio, pa je i danas popularna i često pjevana, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i cijeloj našoj regiji. Međutim, manje se zna da je ovu prelijepu pjesmu napisao Aleksa Šantić, jer, iako je riječ o pravom književnom tekstu, često je svrstavaju u sevdalinke. I druge njegove pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“ pjevaju se kao sevdalinke.
Mujezinova molitva
Nesreća, samoća, bolest i tuga pratile su Šantića tokom cijeloga života, a čitajući njegove stihove osjetit ćemo svu pjesnikovu bol i patnju:
Moja noći, kada ćeš mi proći?
— Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
— Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
— Nikad!
Moje nebo, kad ćeš Mi zaplavit?
— Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
— Nikad! (Moja noći)
Dan Šantićeve sahrane opisan je u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar stizale brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak.
– Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom … A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici, podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja – napisao je Lešić.
Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.
Spomen-soba „Ostavština Alekse Šantića“
U kući svoga zeta Svetozara Ćorovića, također književnika, Šantić je proveo posljednje godine života. Tu se nalazi i spomen-soba s bibliotekom u kojoj se čuvaju njegovi vrijedni rukopisi i predmeti iz privatnog života, kao i radni sto na kojem su nastajala pjesnikova djela.
Izvor: avaz.ba
