Srebrenica. Sinonim za vječnu bol, bol koja proganja, boli toliko jako, bol koja nikad proći neće, rane, koje nikad zacijeliti neće, bol sa kojom se liježe i budi se, naša istina, istina koju zaboraviti ne smijemo, istina koja se zaboraviti ne može. Ni tada, ni sada, ni nikada! Juli. Juli, mjesec razaranja, stradanja, krvi prolivene naše djece, naših očeva, naših majki. Mjesec potrgane majčine mahrame sa glave, juli je mjesec pogane katilske čizme koja je gazila majke Srebrenice, sestre, očeve. Ta katilska čizma je uništila, pokosila, razorila Srebrenicu, otela dijete iz majčinih ruku, ubila dijete u majčinoj utrobi, ranila oca djeteta Srebrenice, mučila ga i iživljavala se nad njim. Katilske čizme su trajale dugo, predugo, sve dok im srca nisu bila ispunjena srećom i zadrhtala od zadovoljstva zbog zlodjela nad narodom Srebrenice. Kukavice!
Mnogo je priča ispričanih o Srebrenici. Svake godine, isti mjesec, isti datum, a tuga i bol, jača. Datum koji nas sve baci u duboka razmišljanja i pitanja. Taj dan, svi postavljamo pitanja zašto, kako? Pitamo se. Zašto buka oružja nije utihnula?! Ne halalite. Ne halite ništa. Ne halalite ono novorođenče koje je zlotvor otrgnuo iz naručja majčinog, ne halalite majčinu potrganu šamiju, ne halalite nijednu majčinu suzu, majčin uzdah i jecaj, ne halalite otrgnutu olovku iz dječijih ruku, ne halalite rasute kosti po zemlji kojom hodi majka Srebrenice i danas traži ostatke, skuplja kosti djeteta svoga, kako bi mu dostojno nekad, mogla proučiti Fatihu. Ne halali, molim te, ne halali, nikad! Mnogi su otišli iz Srebrenice, u tim trenucima, nisu razmišljali ni o čemu, već samo o tome da sačuvaju i da izvuku živu glavu. U djetinjstvu mnoge djece, falilo je puno toga. Falio je babin zagrljaj, falio je mamin savjet, djeca i odrasli, našli su se u istoj poziciji, svi su gledali jedno. Gledali su smrti u oči. Neki su i preživjeli, ali pola njihovog svijeta nema, jer niko i ništa, ne može nadomjestiti sve ono što su izgubili, svaki njihov uzdah, jecaj, strah, strah da neće dočekati sutra, niko nikada neće nadomjestiti njihovo djetinjstvo, koje je trebalo biti bezbrižno, popraćeno igrom sa vršnjacima, a ono je bilo ispunjemo strahom suzama i strepnjom.
Nada. Ostaje još nada. Nada da će se svaka majka pronaći kosti svoga djeteta, nada da će svako dijete, pronaći ostatke svoga babe i svoje mame, te bar malo, savladati sve ono što im srce para iz dana u dan. Zato, ne halali, Bošnjače. Budi budan i spreman, jer historija se ponovi onome ko je ne nauči, ne halali, da nas ne bi opet klali…
Mirela Salkić/Trend radio
